osećanja
Samoća. Tišina. U daljini se čuje zavijanje tužnog psa koje para tišinu. Kiša rominja. Kao da je sve utonulo u san. Slušam omiljene balade. Nisam tužna. Polako učim da tuga i nije loše osećanje. Osećanja su dobra. Lepo je kada postoje kakva god bila. To znači da sam živa, da postojim. Svoja osećanja prihvatam i proživljavam ih ne sputavajući ih. Puštam ih da traju, da me obuzimaju, ponekad pokrenu suze, a onda izmame osmeh na lice.
Smenjuju se i ja ih baš takve volim. Ne stidim ih se. Ona su moja, samo moja i ljubomorno ih čuvam. Kada ne govorim o njima ona su lepša, dublja, stvarnija, neoskrnavljena, ničija, jednostavno samo moja.
Svoje postojanje njima činim intenzivnijim.
Čak i ona osećanja koja me nekada celu obuzimaju i poželim da ih sputam a ne uspevam, ona su toliko jaka, struje celim mojim bićem i čine mene samu. Ona su u stvari ja.