Samoća. Tišina. U daljini se čuje zavijanje tužnog
psa koje para tišinu. Kiša rominja. Kao da je sve utonulo u san. Slušam
omiljene balade. Nisam tužna. Polako učim da tuga i nije loše osećanje.
Osećanja su dobra. Lepo je kada postoje kakva god bila. To znači da sam živa,
da postojim. Svoja osećanja prihvatam i proživljavam ih ne sputavajući ih.
Puštam ih da traju, da me obuzimaju, ponekad pokrenu suze, a onda izmame osmeh
na lice.
Smenjuju se i ja ih baš takve volim. Ne stidim ih
se. Ona su moja, samo moja i ljubomorno ih čuvam. Kada ne govorim o njima ona
su lepša, dublja, stvarnija, neoskrnavljena, ničija, jednostavno samo moja.
Svoje postojanje njima činim intenzivnijim.
Čak i ona osećanja koja me nekada celu obuzimaju i
poželim da ih sputam a ne uspevam, ona su toliko jaka, struje celim mojim bićem
i čine mene samu. Ona su u stvari ja.
Koleginica je izjavila: "Sada kada dođu ovi exit-ovci, pa nam donesu svinjski grip."
Ne mogu da poverujem svojim ušima!!!!! Šta se dešava sa ljudima?! Nisu valjda stvarno poverovali u sve što im se servira?! Svaka čast! Mediji su poslužili svrsi.
Odrasli počinju da razmišljaju kao.....ma, to je nerazmišljanje. Nema više razmišljanja. Ono što nam se servira gutamo be hleba, tražeći još i još i još.....
Sve češće sebi
postavljam to pitanje. Da li je energija ulagana u pravcu koji nikada nisam
uspela da dosegnem, u stvari samo utrošena i bačena u bezdan kao da nikada nije
ni postojala? Gde su sve one proplakane noći, leptirići u stomaku zgaženi
blatnjavim đonovima onih kojima su bili upućeni? Gde je ona beskrajna vera da
je on tu negde i da ću ga sigurno pronaći ako se budem dovoljno trudila? A ako
ga ne prepoznam odmah, svojim strpljenjem i trudom, otvaranjem duše i čekanjem,
uspeću da on shvati koliko je u stvari ljubavi u sebi posedovao a nije ni znao
za to dok nije sreo mene, baš onakvu kakvu je potajno sanjao?
Sve te klinačke
ludorije koje su do nedavno opijale moj zdrav razum, polako pakujem u kofer
koji ne želim više da otvaram. Želim da ga pošaljem na put bez povratka. Pitam
se, da li je put mog odrastanja iza mene ili sam još uvek na njemu, s tim da
sam shvatila tek delić onoga što me čeka u budućnosti i da će takvih kofera u
mom životu biti još more?
Svesno gušim
svoju podsvest, realnost odbacuje prirodu mojih misli i primorava je da se
promeni. Još uvek sam duboko u sebi ona stara, devojčica čije srce bije kao
ludo kada vidi simpatiju iz školskih dana i koja brzinom svetlosti, kao
prevezena vremeplovom ponovo ima šesnaest godina. Toga u meni toliko puno ima
ali dolaze novi stari i novi novi ljudi koji za takve melodije nemaju sluha.
Sve je postalo fizički, ambalaža, promenljiva ambalaža sa mašnicama preko
ukrasnih papira, čija unutrašnja lepota nije ni svesna da nikada nije ni
postojala. Postajemo objekti, fizički nalik ljudima a psihički sve sličniji
transformatorima. Moje nevidljive antene osećaju to nevibriranje, to netalasanje,
tu ravnu liniju, nepostojanje emocionalne inteligencije, tu površnost zadovoljnu
samom sobom. Duševna hrana postaje nam sebično zadovoljavanje potreba koje se
mogu kupiti novcem. Ono što je nematerijalno kao da i ne postoji. Ono što se
oseća je sramotno, ponižavajuće, dokaz naše slabosti, jada, preemotivnosti koja
se ne prašta.
Neke stvari, to
jest sebe, svesna sam, nikada neću i ne želim da promenim. Želela sam toliko
puta da postanem transformator, ali bezuspešno. Više sam ličila na besnu
banderu.
Ali, da se vratim na prvo pitanje, koje sve češće postavljam sebi. U
najtežim situacijama, u trenucima kada se moj san o najuzvišenijem osećanju i
negovom nedoživjavanju gasio, ja sam počela nešto da stvaram. Energiju koju sam
ulagala u konstrukciju priče o pronalaženju čoveka svog života, preusmerila sam
i počela da ispoljavam kroz pisanje. Energija uvek postoji i mora biti usmerena
u samoizgradnju ili samouništavanje, a nekada je granica između ta dva
nevidljiva. Možemo misliti da se izgrađujemo a da smo u stvari u mazohističkoj
fazi i stremimo ka samouništenju. Sve mi je to poznato. Sreća koja boli nije
sreća, a nekada sam mislila da jeste. Ona ne boli. Možda je neću upoznati jer
ne verujem u apolutizam, ali srećnih trenutaka imam na pretek i verujem da će
ih biti i u budućnosti. Bez lažnih skromnosti, smatram svoj život veoma
interesantnim a takođe i život uopšte. Ali, to zavisi i od toga kako na njega
gledamo. Ako ga posmatramo kroz pravila nećemo nikada doživeti ni najveću sreću
ni najveću bol. Bićemo u staklenom zvonu, na sigurnom, zaštićeni koliko od zla
toliko i dobra. Proći čemo životnom stazom nesvesni da smo u njemu nekada bili.
Poznajem ljude koji idu utabanim putem, plašeći se da nešto promene iako nisu
srećni svojim prvobitnim izborom. Ipak, strah je jači od rizika i pokušaja da
im možda bude lepše ako to učine. Ostaju na svom putu stavljajući osmeh na lice
da drugi ne vide kako se iznutra raspadaju. Sve izgleda savršeno.
Želim
da ostanemo uspravni i da odolevamo naletima vetra, da sa osmehom prihvatimo
kišne oblake i čvrsto uhvatimo za ruke kada nam se ledena santa nađe na putu. A
kada se sunce probije kroz gustu maglu, tada će biti lako, jer smo izgradili
nas.
Ljudi kažu:"Poverenje se gradi". Ali kako da ga izgradimo kada flešerski prolazimo kroz razne situacije? Počinjemo da sumnjamo u sve što nam se kaže, mislimo da smo na nekom testu, da je istina iskrivljena, tj. da neko time što govori želi da dostigne neki svoj cilj.
Gubimo se u tim igricama bez granica. Pitam se šta da izaberem, da budem naivna ili skeptična? Postoji još jedan način, da slušamo svoj instinkt, ako ga nismo izgubili.
Mnogi kažu da pišem pesimistične članke a ja se uporno pozivam na realnost.
Zašto zatvarati oči pred surovom stvarnošću i uzimati ružičaste naočari koje samo privremeno učine svet onakvim kakvim ga zamišljamo? Ili, postoji i drugi način. Prolaziti kroz život bez ružičastih naočari ali sa povezom preko očiju.
Neću da se pravdam, ali ja jednostavno ne umem da budem pesimista. Još uvek sam jedno ogromno dete u duši koje ume iz sveg srca da se obraduje sitnicama, tako malim stvarima u životu da to iznenađuje. Isto tako svesna sam i trudim se da što više saznam o surovom opstanku, o tome ko nam "kroji" sudbinu, da li su religija, ekonomija, politika...oružja upravljanja od kako je sveta i veka i da je strah kao najčešća emocija idealna za manipulaciju od strane "neustrašivih".
Potrebno je pronaći ravnotežu. Ako u nešto verujem onda je to upravo ona. Nije ni sve crno ni sve belo. U životu se prepliću nijanse sivog. Te nijanse su u stvari čar i smisao postojanja. Ne bili sposobni da vidimo koliko su bele stvari šljašteće kada ne bi imali priliku da nam se život povremeno oboji u neku tamniju nijansu sive.